Laibach – Wat

Laibach - Wat

Laibach – Wat

Založba: Mute Records


Moram priznati, da sam očekivao novi album Laibacha sa popriličnim nestrpljenjem. Budući da je prethodnik ‘Jesus Christ Superstars’ izdan već odavne 1996. možemo reći da su si uzeli posve dostatnu stvaralačku pauzu. Dakle što je na menu-u nakon 6 godina?


Već nam sam grafički design govori o kojem je bendu riječ. Njihov klasični «Kreuz – Schachbrett» koji ih prati od samog začetka ideje o Laibachu trebao bi nam sugerirati povratak korijenima. Glazbeno vizualni kontekst je oduvijek bio omiljena igračka skupine iz Trbovlja što je vidljivo i na ovom albumu.


Počnimo od prvog singla Tanz mit Laibach; po ustaljenoj maniri radi se o obradi. Ovaj puta DAFove ‘Der Musollini’. Zadržavajući temu i ritam originala Laibach fantastično translatira tekst u suvremeno političko, možda radije «geostrateško» okružje. Budući da je u sastavu enhanced CD – a priložen i spot zadržat ću se ponešto i na njemu jer mislim da vizualno tumačenje istoga vjerno odražava glazbeni smisao albuma. Ako poznajemo historijat grupe i njeno poigravanje totalitarnim simbolima i ikonografijom, prva stvar koja pada u oči je ‘promjena tabora’, pjevač u spotu više nije odjeven u njemačku uniformu iz Drugog svjetskog rata nego u istodobnu američku. Uz marširanje izmjenjuju se slike Danse macabre (mrtvački ples). Radi se dakle o simboličkom prikazu ljudske smrtnosti koji se u okviru srednjovjekovnih koncepcija kao tema pojavljuje u europskoj književnosti 14. stoljeća, a u slikarstvu od 15. stoljeća. Poanta danse macabre je grotesknost prikaza i neumoljivost smrti koja pogađa i moćnike i prosjake. Dakle kao jedina demokracija  kojoj se čovjek može nadati. Rekao bih da je time najbolje pogođena namjera WATa. Kada spojimo značenje danse macabre s tekstom ‘Tanz mit Laibach’ u kojem se spominju sve trenutno aktualne ideologije od komunizma, anarhije, demokracije, do idealizirane tehnologije u jednom plesu, uz jasno prigodničarsku ‘…..wir tanzen nach Bagdad’, dobijamo ono što je, kako se to srednjoškolski lijepo kaže, pisac htio reći.


Glazbeno nema naročitih novitieta. Radi se o povratku elektro zvukovlju na tragu manje ‘Kapitala’, a više ‘N.A.T.O.’-a uz blagi naklon industrijali prošlog albuma koji je inspirirao hrpetine industrial metal sljednika, Laibach, mislim pravilno zaključuju da im trpanje u isti koš s takvom ekipom nije nužno.


Pišući o albumu treba naglasiti neke kolaboracije primjerice u cjelokupno djelo utkan je rukopis UMEKa kao trenutno najpoznatijeg slovenskog autora u europskim mjerlima, osim jasno samih Laibacha. Dakle hvalevrijedni potezi suradnje s ostalom slovenskom scenom, UMEK i Siddartha govore da iako uvijek nastupaju u prilično elitističkoj pozi, Laibach su otvoreni za suradnju.


Gore navedeni danse macabre utkan je i u ostatak albuma, od upečatljivijih stvari izdvojio bih Now You Will Pay i tematici istočne invazije u kojem god ona smislu prijetila današnjoj Europi, i Anti Semitism koji istu temu prikazuje iz drugog kuta.


Laibach, dakle i dalje, govore o temama koje ćete naći na bilo kojem CNNovom headlineu.


Da li i dalje dovoljno provokativno? Pa usporedimo li sadašnje djelovanje sa onim iz 80tih, jasno da ne, jer fali komunistički režim kao glavni neprijatelj, koliko su  Amerikanci uspjeli zamijeniti isti pitanje je, no svakako Laibach vas i dalje tjera da mislite o onome što su vam čuli i kako su vam to odsvirali/ rekli. WAT je uistinu najbolji album Laibacha u devedesetima i jedan od kvalitetnijih uopće.


Kako će to sve skupa zvučati, dobit ćete izvješće nakon zagrebačkog koncerta u subotu.


Krešimir Karlo

Povezani članki:

  • Ni povezanih člankov.